THULIN, Ingrid

THULIN, Ingrid, šved. filmska, kazališna i tv-glumica te film. redateljica (Sollefteå, 21. I 1929). Isprva uči balet, a 1948-51. glumu u školi Kraljevskoga dramskog kazališta u Stockholmu; na toj sceni i debitira, no ugled stječe u Malmöu (prvenstveno u skand. /S. Lagerlöf, H. Ibsen/ i franc. repertoaru /J. Anouilh, J. Giraudoux/). Na filmu već od 1948, prvu veću ulogu igra 1951 (Živjela nada! G. Gentelea). Njezin uspon počinje, kada preko supruga H. Scheina (kasnijeg direktora → Svenska Filminstituteta), upoznaje I. Bergmana. U njegovim filmovima igra raznolike uloge: tastove (V. Sjöström) pratilje u Divljim jagodama (1957), buduće majke u filmu Na pragu života (1958, nagrada u Cannesu /ex aequo/), ljubavnice medija koja se u nastupima prerušuje u mladića u Licu (1958), ateističke intelektualke koja ne može zatomiti strast prema seoskom pastoru (G. Björnstrand) u Zimskom svjetlu/Pričesnicima (1962), seksualno frustrirane sestre gl. junakinje (G. Lindblom) u Tišini (1963), a sl. lik glumi i u Kricima i šaputanjima (1972), te mrtve ljubavnice gl. junaka (M. von Sydow) koja ga »opsjeda« u Vučjem dobu (1968). Vitka, plavokosa i bljedoputa, tipične »nordijske ljepote«, tužna pogleda i uvijek ozbiljna, najprivlačnija u stanju zamišljenosti, »introvertirani intelektualni tip«, jedina je šved. glumica za koju se nakon II svj. rata smatralo da može postati zvijezda međunar. ranga (poput G. Garbo i I. Bergman). Međutim, uloge u Bergmanovim filmovima (iako isprva u tipu → dobre prijateljice) — depresivnih osoba lišenih iluzija, iz kojih zrači prava bergmanovska tjeskoba, te ponekad do mazohizma prigušivana emocionalnost (koja zna izbiti u odušku s dozom perverznosti) — eliminirale su potencijalnu romant. »auru« (kakvu su imale njene šved. prethodnice). Zbog toga, unatoč nadarenosti i iznimnoj glum. ekspresivnosti, ne ostvaruje am. karijeru (osrednje je prihvaćena u Četiri jahača Apokalipse, 1961, V. Minnellija), ostaje jedna od »Bergmanovih glumica« te i dalje nastupa u šved. filmovima, kao i u djelima evr. redateljâ svjetonazora srodna Bergmanovu. Osobito se ističu uloge samozatajne supruge (bivšeg) španj. revolucionara (Y. Montand) u filmu Rat je završen (A. Resnais, 1966) i pripadnice njem. obitelji industrijalaca koja stupa u incestuozan odnos u Sumraku bogova (L. Visconti, 1969). Često igra i na televiziji: u domovini (npr. tv-film Ritual, 1969, I. Bergmana) i u inozemstvu (npr. tal. tv-serija Mojsije G. De Bosija). Do 1989. glumila je u oko 60 filmova (uključujući i gl. žensku u svome red. prvencu Jedan plus jedan — En och en, 1977, koji je korežirala sa E. Josephsonom i S. Nykvistom). Samostalno je realizirala film Razbijeno nebo (Brusten himmel, 1981) sa A. Eckemayr i T. Berggrenom.

Ostale važnije uloge: Ljubav pobjeđuje (G. Molander, 1949); Sudac (A. Sjöberg, 1961 ); Agostino (M. Bolognini, 1962); Povratak iz pepela (J. L. Thompson, 1965); Noćne igre (M. Zetterling, 1965); Sutra nas više neće biti (B. Rondi, 1967); Pregršt ljubavi (V. Sjöman, 1974); Kavez (P. Granier-Deferre, 1974); Agnese mora umrijeti (G. Montaldo, 1976); Salon Kitty (T. Brass, 1976); Nakon probe (I. Bergman, 1984); Dan ranije (G. Montaldo, 1987).